JOŠ NEKE PRICICE..

Jedan je muškarac napisao pismo malom hotelu u gradiću na srednjem zapadu, koji je odlučio posjetiti na svom putovanju. Napisao je:

„Jako bih volio povesti psa sa sobom. Dobro je njegovan i vrlo je dobra ponašanja. Biste li bili tako ljubazni da mi ga dopustite zadržati u sobi preko noći?“

Odmah je stigao odgovor vlasnika hotela u kojemu je rečeno:

„Vodim ovaj hotel već mnogo godina. Za sve to vrijeme nikada mi pas nije ukrao ručnike, posteljinu, jedaći pribor ili slike sa zidova. Nikada nisam morao izbaciti psa usred noći zbog pijanstva i nereda. I nikada mi nije pas pobjegao ne plativši račun.
Da, vaš je pas uistinu dobro došao u mojem hotelu. A ako bude jamčio za vas, i vi ste dobrodošli“

Karl Albrecht i Ron Zenke

Prodaju se

Vlasnik prodavaonice pričvršćivao je iznad vrata natpis: „Prodaju se psići“. Kako takve obavijesti privlače djecu, pred vratima je, dakako, odmah iskrsnuo malen dječak. – Po koliko ćete prodavati psiće? - upitao je.
Vlasnik prodavaonice je odgovorio: - Po trideset do četrdeset dolara.
Maleni je dječak posegnuo u džep i izvukao nešto sitniša. – Ja imam 2,37 dolara, rekao je. – Mogu li ih, molim vas pogledati?
Vlasnik se nasmiješio, zazviždao, i iz štenare je kroz prodavaonicu dojurila Lady u pratnji petoro malih, sićušnih krznenih loptica. Jedan je psić znatno zaostajao. Dječak je odmah zapazio šepava psića i upitao: - Što je ovom psiću?
Vlasnik prodavaonice objasnio mu je kako je veterinar pregledao psića i otkrio da ima nerazvijenu bedrenu kost. Uvijek će biti sakat.
Mali se dječak uzbudio. – Upravo tog psića ja želim kupiti.
Vlasnik prodavaonice je rekao: - Ne, nije ti pametno kupiti tog psića. Ako ga uistinu želiš, ja ću ti ga dati.
Dječak se poprilično uznemirio. Gledao je ravno u oči vlasnika prodavaonice, gladio se po prstu, i rekao: - Ne želim da mi ga date. Taj mali pas vrijedi kao i svi drugi psi i ja ću ga platiti po punoj cijeni. Zapravo ću vam dati 2,37 dolara sada i po pedeset centi svaki mjesec, sve dok ga ne otplatim.
Vlasnik prodavaonice je odvratio: - Zbilja ti nije pametno da kupuješ tog psića. On nikada neće moći trčati i skakati i igrati se s tobom kao drugi psi.
Na to se maleni dječak sagnuo i povukao nogavicu svojih hlača pokazujući teško iskrivljenu, obogaljenu lijevu nogu, poduprtu velikom metalnom protezom. Pogledao je gore, u vlasnika prodavaonice i rekao: - Pa, ni ja sam ne trčim baš najbolje, a psiću će trebati netko tko ga razumije!

Don Clarc
Weathering The Storm

Poziv u ponoć. Očajan ženski glas s druge strane. Plač. Čuje se rijeka kako teče. Na nasipu umire pas, sam, napušten, ničiji. Jedan sat kasnije ležao je u boksu hotela, zatvorenih očiju, dišući mirno i plitko kao da se predao. Ujutro je nezainteresirano gledao ljude oko sebe ne prepoznajući lica ni pokrete. Imao je najtužnije oči na svijetu.

Ipak, nagon za životom je jačao i pas je počeo jesti, ispočetka malo, zatim halapljivo. Jeo je i povraćao danima. Bio je mršav, dlaka mu je bila suha i puna peruti, na mjestima je nije niti bilo. Imao je tumor veličine jajeta na vratu, pa nakupinu ljubičastog masnog tkiva na prsima, kožu punu čireva i otvorenih rana. Oči su bile podlivene krvlju, umorne.
Veliki tigrasti bokser kojeg smo prozvali Boksi bio je vrlo star pas. U stanju u kakvom je bio djelovao je poput mumije. Ali imao je ogrlicu. To je pokrenulo istragu. Nemoguće je da bi netko napustio ovako starog psa. Sigurno ga netko traži, sigurno netko plače za njim.

Tjedni su prolazili i onda je jednog dana stigla vijest. Boksi ima vlasnika, adresu na kojoj je živio, broj telefona. Došlo je vrijeme da čujemo Boksijevu priču.

Zvao se Jan. Cijeli život živio je u stanu na drugom katu. Imao je deset godina, upravo dob u kojoj većina boksera umire. Stigao je svojim ljudima kao beba i bio je voljen pas. Izrastao je u lijepog, velikog, temperamentnog boksera na ponos svojeg vlasnika. Djeca su rasla, bilo je ljudskih briga u obitelji pa je Boksi sve češće šetao naseljem sam. Jednom su ga izgrizli pit bulli, jednom je završio u šinteraju. Više nitko nije imao vremena za njega.

Te noći povratio je otpatke hrane u hodniku i izbačen je iz stana. Već star, nagluh i s mrenom na očima krenuo je u šetnju. Možda se vratio pred vrata koja nitko nije otvarao, okrenuo se i otišao dalje. Zalutao je i danima nije mogao naći put. Nikada nije bio lutalica i nije znao pronaći hranu pa je jeo kamenje i travu. Te je noći iznemogao pao na nasipu rijeke i odlučio zaspati. Nečije tople ruke spriječile su ga u tome. A njegovi ljudi su poručili 'Napravite od njega sapun.'

I tako je Boksi postao ničiji pas. Godinu i pol živio je u hotelskom boksu. Oporavio se i opet postao zaigrani bokser. Ali to je bio samo privid. Boksi je živio poput lista koji nosi rijeka. Prihvaćao je sve što mu se u životu događalo, bez inicijative i volje da išta promjeni. Sve što je čovjek rekao bilo je dobro. Kad bi se igrao nogomet, on je igrao nogomet. Kad se išlo van, to je bilo u redu. Ako se nije išlo - bilo mu je svejedno. Uvijek se zadnji budio i prvi lijegao.

Dani su prolazili, a onda se pojavio netko tko ga je poželio. Zvučalo je krasno: kuća, vrt, priroda i njegov budući najbolji prijatelj. Ali prijatelj je zaboravio da je Boksi star pas, zaboravio je na dato obećanje da će mu Boksi uvijek biti na oku. Nakon dva mjeseca u novom domu Boksi je nestao. Danima ga nitko nije tražio. Našli smo ga uz cestu. Ležao je gledajući praznim pogledom. Stavili smo ga u auto, nije mogao sam. Spavao je 40 kilometara do svog hotela i još dva dana poslije.
Jednom se Boksi razbolio. Naotekla mu je noga, a velika mu se rana širila na leđima. Doveli smo ga u stan da se još jednom prije smrti prisjeti što je to tepih, frižider, balkon, fotelja, televizor, spavanje s ljudskom rukom na njemu. To ga je preporodilo. Povratak u hotel bolio je one koji su brinuli o njemu jednako kao i njega. Netko je pitao zašto mučimo ovog psa. Nismo ga mogli uspavati. Pa valjda postoji netko tko ga želi? Ovako dobrog i nezahtjevnog psa. Netko tko može misliti na Boksija umjesto na sebe. Netko tko će uživati u njemu bez razmišljanja o tome koliko će još živjeti i koliko tuge može donijeti njegova smrt. Mora postojati takva izuzetna osoba natprosječno velikog srca. I onda je došla.

Boksi je pronašao svoj dom u kući s vrtom sa svojom Andrejom i Sveborom, umjetnicima iz HNK u Zagrebu i petogodišnjim bokserom Gerijem. Dirljivo je bilo gledati koliko se oslanja na svog psećeg prijatelja. Ljetovao je na otoku Krku gdje je naučio plivati. Zaljubio se u svoje vlasnike koji ga još uvijek beskrajno vole. Boksiju su odstranjeni tumori i nakupine masnog tkiva na prsima. Iz želuca mu je izvađena i davno progutana loptica. Boksi je tada imao jedanaest godina i bio u izvrsnoj je formi. Boksi je napokon opet bio sretan pas.
Deset mjeseci kasnije Boksi je uginuo sretan, spokojan poput anđela. Zbogom i hvala ti Boksi, pseća legendo što si nas naučio hrabrosti, snazi, volji za životom, povjerenju u ljude. I hvala ti Andreja što postojiš.